Mudrost neizvesnosti: Priča o kineskom farmeru i lekcije koje menjaju život
Postoje trenuci kada ne možemo da znamo da li je nešto što nam se dogodilo dobro ili loše.
Odgovori ne dolaze odmah. Ishodi se razvijaju vremenom.
I često, ono što smo prvog dana doživeli kao neuspeh, kasnije otvori put koji nismo ni znali da postoji. Ili obrnuto, nešto što je u prvi momenat izgledalo kao uspeh, nije se zadržalo već se pokazalo kao iluzija, samo nas je na kratko pomerilo, a zatim vratilo na početak — zbunjenije nego pre.
Naučeni smo da zaključujemo brzo, da svaku situaciju odmah etiketiramo: ovo je uspeh, ovo je promašaj, ovo je prepreka, ovo je šansa.
Ali šta ako ne znamo?
Ili kad događaj zahteva vreme da ga sagledamo iz različitih uglova i zaključimo šta se zaista dogodilo?
Kada se nešto neočekivano dogodi, instinktivno pokušavamo da to smestimo u neku jasnu kategoriju.
Da li je ovo što mi se desilo dobro? Ili loše?
Da li da se brinem? Da li da se radujem?
Da li sam pogrešio? Ili je ovo znak da sam na pravom putu?
Ta potreba da odmah razumemo i reagujemo je već naučen obrazac ponašanja — način na koji pokušavamo da povratimo osećaj kontrole.
U savremenoj kulturi, neizvesnost se doživljava kao greška sistema. Nešto što treba što pre ukloniti — analizom, objašnjenjem, odlukom, akcijom.
Kao da bez etikete ne znamo šta da radimo sa onim što osećamo.
Kao da ne znati znači biti slab. Ali to nije slabost, već istina. Zapravo, većinu stvari ne znamo dok se ne pokažu kroz vreme.
Lao Tzu i priča o kineskom farmeru
Savremeni život ne ostavlja mnogo prostora za ovakvu neizvesnost. Brzina, produktivnost i jasno izraženi stavovi postali su način da se potvrdimo — u poslu, u odnosima, čak i u sopstvenoj glavi.
Sumnja se doživljava kao slabost, a odlaganje zaključka kao nesnalaženje.
U tom kontekstu, priča o kineskom farmeru nudi radikalno drugačiji pogled.
Iako napisana veoma davno, mudrost koju nosi preporučuje se i dan-danas kao snažan podsetnik da ne reagujemo na prve impulse i da ne sudimo o celini dok je još u nastajanju.
Reč je o drevnoj taoističkoj paraboli, poznatoj i van kineske filozofije, a najčešće se pripisuje učenjima filozofa Lao Tzu i taoističkoj mudrosti.
Iako jednostavna po formi, njena snaga leži upravo u tome što ruši potrebu da svaki događaj odmah etiketiramo — kao da će nam jasna ocena doneti mir, iako vrlo često samo pojačava iluziju da razumemo nešto što još uvek raste i razvija se, jer posledice samog događaja bile one pozitivne ili negativne tek ćemo osetiti.
Iako sam pročitala više verzija ove price, verzija koja se meni najviše svidela glasi ovako:
Nekada davno, živeo je siromašan kineski farmer koji je posedovao mali komad zemlje i jednog izuzetno lepog i snažnog belog konja. Njegove komšije su mu zavidele, jer su bogati ljudi iz raznih krajeva zemlje, prolazeći kroz selo i videvši konja, nudili ogromne sume novca da ga otkupe. Farmer je uvek odbijao. Bio je vezan za tog konja i nije mogao da podnese pomisao da se od njega rastane.
Jednog dana, car sa svojom ogromnom vojskom logorovao je blizu sela. Kada je car video konja, odmah se zaljubio u njegovu snagu i lepotu i poslao svoje ljude da farmeru ponude šta god poželi u zamenu za konja.
Komšije su se uzbudile i govorile: „Kakva sreća! Car želi da kupi tvog konja!“
Farmer je mirno odgovorio: „Ko zna da li je sreća…“
Kada je farmer odbio da proda svog voljenog konja, komšije su ga napale: „Šta si to uradio? Sad će ti car uzeti konja silom i kazniti te! To će doneti nesreću tebi i tvojoj porodici!“
Farmer je na to odgovorio: „Ko zna da li je nesreća…“
Već sledećeg jutra, konj je nestao. Komšije su odmah zaključile da su carevi ljudi ukrali konja.
„Kakva nesreća“, rekli su, „nisi hteo da ga prodaš, a sada ti ga je car uzeo! Ostao si bez ičega!“
Farmer je, kao i uvek, mirno odgovorio: „Možda jeste, možda nije. Ko zna?“
Dan kasnije, konj se vratio — i sa sobom doveo sedam snažnih, divljih konja.
Komšije su ponovo došle, ovog puta oduševljene: „Kakva sreća! Bio si u pravu što ga nisi prodao! Sad imaš osam prelepih konja!“
Farmer je slegnuo ramenima i rekao: „Da li je sreća ili nije… ko to zna?“
Farmerov sin, koji je pomagao ocu na imanju, odmah je počeo da pripitomljava divlje konje, ali jedna kobila ga je zbacila. Pao je teško i slomio nogu.
Mesecima nije mogao da hoda, a kamoli da pomaže na farmi.
Komšije su došle i rekle: „Kakva nesreća! Šta sad?“
Farmer je, dok je negovao sina, tiho odgovorio: „Sreća ili nesreća… ko može da kaže?“
Nekoliko nedelja kasnije izbio je rat. Vojska je stigla u selo i naredila svim sposobnim mladićima da se priključe borbi. Farmerov sin, zbog slomljene noge, ostao je kod kuće.
Komšije, slomljene jer su njihovi sinovi otišli na front i ne znaju da li će ih ikada više videti, rekle su farmeru: „Kakva sreća! Tvoj sin je bezbedan.“
A farmer je i tada odgovorio: „Sreća ili nesreća… kako možemo znati?“
I zaista, kako možemo znati? Vreme još uvek nije reklo svoje.
U ovih nekoliko jednostavnih scena, ova priča nas podseća na nešto što često zaboravljamo:
Mi nikada ne vidimo celu priču dok smo još u njoj. Vidimo samo njen deo. Trenutak. Poglavlje, a ne kraj.
A ipak, iz tog trenutka često izvlačimo konačne zaključke — o sebi, o drugima, o životu. Proglasimo nešto srećom ili nesrećom, uspehom ili gubitkom, kao da imamo sve karte na stolu. A istina je… nemamo.
Ova priča nas uči nečemu mnogo zahtevnijem: Da ostavimo prostor za ono što ne znamo. Da sačekamo da se smisao pojavi — ako treba, i kroz bol, i kroz vreme. Jer smisao ne dolazi kada sve ide po planu. On dolazi kada naučimo da živimo i kad plan još uvek nemamo. Kada ne paničimo ako ne znamo. I kada nismo u mogućnosti da reagujemo odmah, na prvu, da popravimo, objasnimo i kontrolišemo.
Mudrost starija od odgovora koje tražimo
Kada sam počela da pišem ovaj blog, ideja za temu je bila druga — neizvesnost, unutrašnji mir, snaga u trenutku. Međutim iako sam priču o farmeru čula pre par godina na jednoj edukaciji sasvim neočekivano pre neki dan pala mi je na pamet i istražujući da je ponovo pročitam i čija je, uvukla me je dublje. Nisam imala nameru da pišem o Lao Tzu, ni o taoizmu ali odlučila sam da podelim sa vama šta sam pronašla jer verujem da će vam biti jednako zanimljivo kao i sama priča.
Lao Tzu je bio kineski filozof i pesnik iz 6. veka pre nove ere, autor drevnog spisa Tao Te Ching i jedan od osnivača taoizma. Iako o njegovom životu ne znamo mnogo sa sigurnošću, ono što je ostalo kroz vekove jesu reči koje ne zastarevaju.
Njegovo učenje se vrti oko jednog jednostavnog, ali moćnog pojma: Tao — što znači „Put“.
Tao nije pravac koji biraš, već tok života kome se vraćaš. To je prirodni ritam sveta, nevidljiva sila koja teče kroz sve što postoji — i koju ne možeš objasniti, ali možeš osetiti.
Tvrdio je da ne treba da se borimo protiv toka, već da se uskladimo s njim. Da slušamo život.
Jedna od njegovih ključnih ideja je wu wei — što se prevodi kao „ne-delovanje“, iako to ne znači pasivnost. Zapravo, reč je o najdubljem obliku prisutnosti: delovanju koje ne dolazi iz napora, grča, kontrole, već iz sklada sa sobom i trenutkom. Sa životom. To je kada prestanemo da guramo život tamo gde mislimo da treba da ide — i počnemo da ga pratimo pažljivo, sa poverenjem.
U vremenu koje nas uči da stalno moramo da znamo, da planiramo, analiziramo, dokazujemo — ova filozofija zvuči kao nežna revolucija.
Drugi princip Taoizma nas poziva da prhvatimo ravnotežu između pokreta i tišine, između jina (mekoće, tame, odmora) i janga (snage, strukture, svetla). Ne kao dve suprotnosti koje treba da pobeđuju jedna drugu, već kao ritam života u kojem jedno bez drugog gubi smisao. Bez tišine — reč ne nosi težinu. Bez odmora — kretanje postaje bežanje.
Taoizam nas podseća i na važnost življenja u sadašnjem trenutku.
Da pustimo žal za onim što je bilo i strepnju od onog što možda dolazi — da bismo zaista osetili punoću sadašnjeg dana. Kada prihvatimo prolaznost života, prestanemo da je doživljavamo kao pretnju i počnemo da je gledamo kao poziv — da živimo sa više zahvalnosti, pažnje i jednostavnosti.
Taoizam ne traži da budemo „bolji ljudi“ u uobičajenom smislu. Traži da budemo celina. Da budemo ono što jesmo — ali budni, u skladu sa sobom i sa svetom.
Verujem da me je zato taoizam pronašao usred ovog pisanja.
Da potvrdim svoj — Tao.
Jer u gore navedenoj priči, farmer je znao ono što mnogi od nas tek pokušavaju da nauče:
da je život neprestana promena, da ništa nije trajno, i da se istina retko pokaže odmah. Da mi zapravo ni ne moramo da znamo odmah. I da najvažnije lekcije ne dolaze kad ih na silu tražimo — već kad ih pustimo da nam u svom ritmu dođu.
5 životnih lekcija koje nas uči priča o farmeru
1. Ne moraš sve da znaš odmah.
Ponekad se stvari razjasne tek kada prođe dovoljno vremena.
Završite razgovor sa nekim i ne znate da li je to kraj odnosa ili početak novog poglavlja.
Ili dobijete odbijenicu za posao, i dok se borite sa razočaranjem koje osećate u sebi, ne vidite da vam je upravo ta vrata život zatvorio da bi vam pokazao druga — ona koja bolje pripadaju vašim stvarnim vrednostima.
U kulturi koja nas uči da sve mora da ima svoje „za“ ili „protiv“, biti u miru sa „ne znam još uvek“ postaje vrhunska unutrašnja disciplina.
2. „Dobra“ i „loša“ sreća često menjaju mesta.
Koliko puta ste se obradovali nečemu — samo da bi kasnije otkrli da vas je to zapravo koštalo više nego što ste mislili?
Ili ste oplakivali kraj, da bi se posle mesec dana ispostavilo kako dišete lakše nego ikad?
Možda ste u jednom trenutku bili sigurni da je vaš plan savršen. Preselili ste se, promenili tim, investirali novac, započeli vezu — sve je izgledalo kao „konačno ono pravo“.
A onda?
Došlo je ono što niste planirali: umor, neslaganje, neuspeh.
Ispostavilo se da ono što je vam je delovalo kao sreća, ipak nije bilo.
Zato je korisno ne trčati odmah da stavite etiketu.
Jer ono što je danas „gubitak“, sutra može biti oslobađanje.
3. Reagovanje nije isto što i prisutnost.
Neko ti pošalje poruku koja te pogodi. Ili ne pošalje ništa — i to te pogodi još više.
U glavi ti se odmah formira odgovor. Rečenice. Tumačenja.
Ali istinska snaga možda leži u tome da ne reaguješ odmah.
Da ne trčiš da objasniš, dokažeš, osiguraš — već da prihvatiš i sačekaš.
Na poslu, možda čuješ kritiku koja ti zapara samopouzdanje. Instinkt ti kaže da se braniš.
Ali prisutnost znači da prvo proveriš: šta je tu zaista istina, a šta je tvoja rana koja reaguje?
Kada reagujemo prebrzo, obično to činimo iz straha. A strah ne vidi širu sliku.
On traži sigurnost odmah — makar i pogrešnu.
Zato ne bi trebalo da nam bude neprijatno da na događaje i iskustva odgovorimo sa: „Još uvek ne znam.”
To nije zbunjenost, već odluka da ne tražimo oslonac u brzom zaključku, već da ostanemo u kontaktu sa sobom — dok se slika ne razbistri. Da sačekamo da vreme pokaže ono što mi ne možemo odmah da sagledamo.
4. Ne znati nije isto što i biti izgubljen.
Postoje trenuci kada si između — između dve verzije sebe, između dva poglavlja, između poznatog i onoga što još ne postoji. Znaš da staro više ne funkcioniše, da više ne pripadaš onome što je nekada bilo tvoje, ali novo još nije stiglo. Još uvek nemaš oblik, nemaš ime za to u šta se pretvaraš.
To može biti nakon raskida. Nakon što si napustio posao koji ti je godinama davao sigurnost. Kada si se preselio u novi grad, ostavio poznato iza sebe. Kada tvoje telo prolazi kroz bolest, a tvoja svakodnevica gubi oblik.
I dok ljudi oko tebe očekuju odgovore, planove i sigurnost, ti znaš samo jedno: nisi više tamo gde si bio. I to je dovoljno.
Upravo u tim prostorima neizvesnosti — u toj tišini između identiteta — često se rađa ono najistinitije u nama. Jer ne moraš imati mapu da bi znao da si na putu. Ne moraš znati sve da bi bio tačno tamo gde treba da budeš.
Neznanje nije znak izgubljenosti. Ponekad je samo znak da si dovoljno hrabar da pustiš ono što više nisi — pre nego što saznaš šta postaješ.
5. Život ima svoj ritam — i ne duguje ti objašnjenje.
Ponekad uradiš sve „kako treba“ — i ipak ne uspe. Ne zato što si negde pogrešio, već zato što život jednostavno ima drugačiji tajming. Ili drugačiju putanju nego što si ti zamislio.
Možda si se pojavljivao svaki dan. Davao svoje vreme, pažnju, trud. Bio dobar prijatelj, posvećen partner, odgovoran kolega. I opet nisi dobio ono što si očekivao. I da — to boli. Boli jer veruješ da si ispunio svoj deo. Boli jer si verovao da će to biti dovoljno.
Ali to nije dokaz da nisi dovoljno dobar. Niti da si na pogrešnom putu. Možda je to samo znak da ono što je tvoje — još nije stiglo. Ne jer kasni, već zato što dolazi u svom ritmu, ne u onom koji si očekivao.
Naučiti da ne tražimo objašnjenja za sve što ne ide po planu — to je najtiša sloboda. Jer nekad, kad prestanemo da jurimo odgovore, život nas tiho uvede u nešto veće od svega što smo zamišljali.
Poverenje ne znači da moramo da razumemo. Ponekad znači samo da prihvatimo.
Zaključak
U svetu koji od nas traži da u svakom trenutku znamo — gde idemo, šta želimo, šta nešto znači — priča o kineskom farmeru i filozofija Taoizma donose drugačiji glas. Tiši. Dublji. I mnogo bliži onome kako život zaista funkcioniše.
Istina je i da nismo stvoreni da sve razumemo odmah pa zato i ne možemo odmah na svaku promenu da odgovorimo zaključkom. Mnogo toga što danas ima smisla, nekada nije imalo nikakav oblik. I ono što nam danas nema smisla, tek će dobiti oblik. Jer svaka promena ima više slojeva. Više poglavlja. I svoj ritam.
I zato, sledeći put kad vam nešto u životu pomuti sliku, kad ne znate da li da se radujete ili brinete, kad osetite da ste između, kad vam se učini da nešto morate odmah da razumete, definišete ili rešite — ne morate. Ako ne znate, najmudrija stvar koju možete da uradite je da sačekate ili čak da napravite korak nazad. Da ne jurite odgovor, već da napravite prostor za njega. Da ne sudite dok ne vidite celu sliku.
I kada vam život postavi neko od onih neizbežnih pitanja:
„Je l’ ovo dobra stvar?“
„Je l’ loša?“
„Šta sad da radim?“
Dovoljno je da kažete:
„Možda jeste. Možda nije. Pustiću vreme da kaže svoje.“
Jer istina ne dolazi uvek brzinom kojom bismo želeli, ali kad dođe — prepoznaćete je, bez sumnje. I biće vam jasno zašto ste morali da sačekate.
Izvori:
https://www.i-kicoaching.com/the-story-of-the-old-chinese-farmer-and-his-horse-by-lao-tzu/
https://alljournals.blog/chinese-philosophy-wisdom-taoism-lao-tzu-8-10/