Gde vam je usmerena pažnja, tu se dešava vaš život: Kako da više ne živite u prošlosti
Ponekad dan krene baš kako treba. Ustali ste na vreme, nebo obećava lepo vreme, čak i “zdrav” doručak koji vam nije po želji lepo miriše. Setiš se svojih misli od sinoć „Sutra će biti dobar dan“ — a ti evo u tom danu već u osam ujutru osećaš se kao da si mentalno istrčala polumaraton. U džemperu. Po suncu. Bez pauze.
I to nije zato što si već prešla 10.000 koraka ili završila neki veliki zadatak. Ne, nego zato što je tvoj mozak od ranog jutra u režimu: full time overthinking. Analizira prošle razgovore, prepiske koje nisi ni želela da pročitaš, odluke iz 2007. koje više niko ne pamti osim tebe, i predviđa sve moguće katastrofe do 2029. godine.
I tako, pažnja ode. A sa njom i energija.
Postoji jednostavan, ali briljanan citat:
“Where attention goes, energy flows.” — James Redfield.
ili u prevodu: Gde ide naša pažnja — tu ide i naša energija.
Zvuči kao fraza sa postera u joga studiju pored fontane sa šljunkom i mirisom lavande u vazduhu , ali — da budemo iskreni — nije bez osnova. Pažnja jeste jedan od naših najdragocenijih resursa. I za razliku od baterije na telefonu, nema opciju „recharge“ kad je potrošimo na brige, prežvakavanja i tuđe drame. A još važnije — trenutke koje smo u mislima prespavali ne možemo da premotamo. Nema reprize.
Ako stalno obraćamo pažnju na ono što nam nije pošlo za rukom, na ono što nismo završili, na komentare koje nismo tražili (posebno ispod slika na mrežama) — mi time ne samo da propuštamo sadašnji trenutak, već ga aktivno sabotiramo. Pišemo mu negativnu recenziju pre nego što se završio.
Nekad me stigne onaj mejl koji sam poslala u afektu pre deset meseci. Deset!
I dok se ja sva napregnem u glavi da napišem novu, savršenu verziju tog odgovora, realnost me stigne iz frižidera — nestalo nam je mleka a baš mi se pije Nes-kafa. I dan mi počne kao mešavina žaljenja i logistike.
Uz ovu i ostale slične misli jer, jel da, moram da proverim sve moguće ishode i alternative, prošlo je pola dana, dok sam ja automatski ili polusvesno obavljala obaveze. A nisam ni doručkovala.
A sadašnji trenutak ….otišao u nepovrat.
Trebalo mi je dugo da shvatim da prošlost — ma koliko bila važna za naše učenje — nije mesto za stanovanje.
Jedino mesto gde možemo da nešto stvarno promenimo, da utičemo, da živimo, da stvorimo — je sada. Baš ovaj trenutak. Čak i dok ovo čitate. Jer ako nešto u ovom tekstu možete da prepoznate, naučite i primenite — to već menja vaš unutrašnji fokus. Vaša pažnja usmerava vašu energiju na nešto što vam koristi.
Zato hajde da ostanemo još malo ovde i da sa pažnjom usmerimo energiju na ovaj trenutak. Na ovaj tekst.
Svakodnevni budžet pažnje (i zašto ga stalno prosipamo kao da nema vrednost)
Zamislite ovo: Svakog jutra, čim otvorimo oči, mi kao da dobijemo dnevni budžet od pet litara mentalne energije. Ne više. Nema dopune. Nema happy hour-a. Pet litara i to je to. I sad pitanje svih pitanja glasi — gde ga trošimo?
Kada bismo mogli da pratimo tok potrošnje, verovatno bi izgledao ovako:
1. Dva litra odlaze već do doručka na poznatu brigu:
„Da li sam poslala onaj mejl?“ „Jesam li to dobro formulisala?“ „Da li sam bila previše… pasivno-agresivna ili samo asertivna?“ (Sugestija: ako moraš da se pitaš, verovatno si bila oboje.)
2. Jedan litar odlazi na detaljnu analizu razgovora koji se desio pre tri dana, ali si se ti tek danas setila „pravog“ odgovora. (Koji je, naravno, briljantan ali potpuno beskoristan u ovom trenutku.)
3. A preostala dva litra?
Pa… jedan nestane dok skroluješ Instagram storije i porediš svoj umorni doručak sa nečijom savršenom “acaibowl” fotkom, a drugi odlazi na pokušaj tumačenja pasivno-agresivne komunikacije u poruci tvog partnera, koja se svodi na jedno misteriozno „okej.“
(Šta znači to „okej“? Da je okej? Da nije? Da je kraj sveta? Da te voli ali trenutno je kod manikira i ne može da diskutuje?)
I onda se u jednom trenutku — obično negde oko 13:47h — zapitaš:
Zašto sam već iscrpljena? Nisam ni počela sa važnim stvarima. Možda sam “zakačila” neki virus.
A odgovor je jednostavan:
Zato što smo već potrošili dnevni budžet.
I ne na ono što nas pokreće, ispunjava, uzbuđuje, umiruje… već na ono što nas zamara, drži u prošlosti, vuče u neizvesnost ili baca u poređenje.
Znaš ono kad praviš tortu, trudiš se, meriš sastojke, sve tačno po receptu… ali to radiš na suncu. Sastojci se tope a ti se pitaš zašto ne izgleda kao na Pinterestu?
E, upravo to radimo sa sobom svaki dan.
I to radimo nesvesno. Trošimo pažnju na sitne, mentalne procese koji liče na produktivnost (jer nešto se dešava, mozak radi!), ali zapravo su to mali, nevidljivi otvarači gde curi naša energije.
Kao da ceo dan nosiš ranac koji ti lagano vuče ramena naniže, a da toga nisi ni svesna. I pitaš se — „zašto me sve boli?“ A u rancu… prošli razgovori, budući ishodi, tuđe mišljenje, “random” komentar sa mreža i tvoja večita dilema: „Da li sam preterala ili bila previše fina?“
Zato je važno da osvestimo ovaj budžet. Da ga ne rasipamo svuda — kao da ga imamo neograničeno.
Jer sutra je nova šansa. Sutra je novi dan. Novi budžet. Nova prilika da odlučiš gde ćeš da ga investiraš.
Kako da prestanemo da rasipamo naš budžet energije na manje bitne stvari
Okej, sve je to lepo — znamo da je pažnja dragocena. Znamo da se energija troši gde ide fokus. Znamo da se torta ne pravi na suncu.
Ali… šta sad?
Kako se ne izgubiti u besmislenom skrolovanju, pretpostavkama o tuđim mislima, i imaginarnim raspravama u kojima si, naravno, pobedila — ali ti srce i dalje lupa?
Evo nekoliko vežbi koje deluju jednostavno, ali ako ih praktikujemo redovno, imaju moć da nas vrate kući. I kad kažem “kući”, mislim – sebi, našim potrebama, onome što nam koristi i što nam je važno.
1. Postavite sebi pitanje: Na šta mi je sada usmerena pažnja?
Zvuči banalno, ali kad si poslednji put sebe to pitala?
Možda si fizički tu – sediš, radiš, kuvaš, voziš – ali gde si stvarno? U glavi vodiš živu raspravu sa koleginicom koja te je prekinula na sastanku? Pišeš pasus maila koji nećeš poslati, ali tebe je baš lepo rasteretio? Sve je to okej. Dogodi se svima. Poenta nije da se kritikujemo – već da primetimo. Samo to.
Možeš da podesiš mali alarm 2–3 puta dnevno koji će da te podseti da proveriš: “Gde sam sad? Na šta mi ide pažnja? Da li mi to koristi?”
Nekad će odgovor biti „na poslednji razgovor“, nekad „na večeru koju treba da spremim“, a nekad – „na to da li su mi obrve i dalje simetrične“. Sve prolazno, sve dozvoljeno.
Ali kad primetite – već ste se vratili.
2. Raspoređivanje budžeta pažnje
Ako prihvatite gore navedenu analogiju za budžet pažnje, da nema dopune na pumpi i nemate dodatni rezervoar. Kako ćete ga rasporediti?
Hoćete li tri litra odmah da prospete na brigu šta je kolega mislio kad je rekao „hm, zanimljivo“? Ili ćete malo sačuvati za stvari koje vam stvarno pune baterije?
- Porodični ručak bez telefona.
- Razgovor sa detetom koji nije samo “Hajde obuj cipele.”
- Pisanje bez pritiska da mora biti “značajno.”
- Predah uz gledanje serije bez krivice što “gubiš vreme.”
Jer stvarno, koliko daleko možemo stići ako pokušavamo da idemo napred ali stalno gledamo u retrovizor?
3. Iskoristite 90-sekundni reset
E sad, za ovo se vredi zaustaviti.
Zamisli sledeće: emocija – bilo da je u pitanju bes, tuga, strah – zapravo traje samo 90 sekundi. Devedeset sekundi. To kaže harvardski neurolog dr Jill Bolte Taylor. I ne, ne zvuči kao magično rešenje, već je neurohemijska činjenica.
Kako ona objašnjava: Kada reagujemo na nešto iz okruženja, u našem telu krene hemijska reakcija koja traje 90 sekundi. Nakon toga, ako i dalje osećamo jaku emociju – to znači da smo mi ti koji je održavamo u životu kroz misli i unutrašnji dijalog.
Drugim rečima: emocija prirodno prođe. Ali mi je vraćamo. Prevrćemo. Analiziramo.
Zamišljamo nove verzije priče u kojoj konačno imamo dobar odgovor. Ili se sami sebi žalimo:
„To se meni uvek dešava.“
„Zašto baš ja?“
„Sad će i ovo da krene nizbrdo.“
I odjednom – više nismo u 90 sekundi, već u mentalnoj mini-seriji sa sezonom 2 na vidiku.
Zvuči poznato?
Preslikana ja. Možda i vi.
Dakle, svaka dodatna emotivna eksplozija, tuga, drhtavica i mentalni govor za „imaginarni sud“… to je naša zasluga. Tačnije — naš izbor.
Jer emocija prođe. Ali naša misao koja je prati? E, ona je ta koja uporno pritiska dugme replay. I onda još jednom. I onda još jače.
Kako izgleda 90-sekundni “reset” u praksi:
Kako kaže dr Jill Bolte Taylor, postoje tri jednostavna koraka koja mogu pomoći da se emocija otpusti, prođe kroz nas za svega 90 sekundi:
1. Primetite fizičku reakciju.
Znojni dlanovi, knedla u grlu, ubrzan puls, težina u stomaku…
Telo zna pre nego što mozak racionalizuje.
2. Imenujte emociju.
Bez drame, bez objašnjenja. Samo reci: „Sad sam ljuta.“ Ili: „Osećam tugu.“
Ako vam je teško da prepoznate tačno osećanje, koristite jednostavan „emotivni spisak“: Ljutnja, Tuga, Glad, Strah, Sram.
Nema opcije „ništa od navedenog“. Poželjno je odabrati jednu ili više opcija. Poenta je – da imenujete/priznate šta osećate.
3. Samo je posmatrajte.
Nemojte pokušavati da je potisnete, racionalizujete ili „brzo rešite“. Ako je ne hranite dodatnim mislima, proći će. Zvuči lako? U teoriji – jeste. U praksi – ponekad izgleda ovako:
„Uznemirena sa. Osećam ljutnju. Dobro, sad ću da pustim osećaj… aha, osećam ga… OPA! Već sam u glavi ispisala pasus ljutnje i planiram sledeći potez.“
I to je okej. Prihvatite to kao da ideš u emotivnu teretanu gde ćete da ponavljate vežbu. Svaki put na treningu, imate novu priliku. Primetite, imenujete i posmatrate — kao što bi ste posmatrali talas na plaži. On dolazi, podigne se… i prođe.
Kao da ste emotivni ciklus uključili na „brzo pranje“— umesto na centrifugu od 3 sata.
Bonus savet: Emotivna kondicija je stvar vežbe
U emotivnoj teretani na početku vam sve deluje teško, neprirodno i želite da se izvučete posle 10 minuta. Ali što češće stanete, prepoznate i pustite – postaje lakše. I što je još važnije: na ovaj način jačate svest o sebi.
Jer kad znate šta osećate i zašto – više niste marioneta svojih emocionalnih talasa. A vaš budžet pažnje trošite promišljeno.
Zaključak:
Na kraju dana, verovatno se ne sećate svih misli koje su vam prošle kroz glavu (i hvala nebu na tome, jel da?), ali se sigurno sećate kako ste se osećali tokom dana. Umorno? Rasejano? Ili možda — makar na tren — u miru, prisutno, stabilno.
Jer stvar je u tome: Mi često zaboravimo da imamo izbor.
Da nije sve hitno. Da nije sve važno. Da ne moramo da ostanemo u svakoj misli do odjavne špice.
Život se ne dešava samo kada sve štikliramo sa liste, kada smo najproduktivnija verzija sebe, ili kad vam je kosa dobro stajala na Zoom-u.
Život je ono što se dešava između „moram“ i „ne mogu više“, dok skupljate one male, momente koji vam pune srce — ili bar ne prazne bateriju.
Možda danas nećete rešiti sve probleme sveta. Ali možda hoćete:
– uhvatiti sebe kako menjate fokus sa „šta ako“ na „šta sad?“
– nasmejati se dok perete sudove jer ste svesno odlučili da im ne dodate unutrašnji monolog o besmislu postojanja
– setiti se da imate samo pet litara pažnje — i da ne želite da ih trošite na tuđe pasivno-agresivne poruke
Zato, sledeći put kad primetite da vam misli lutaju po starim neuspesima, neizgovorenim rečenicama, večitim „šta bi bilo kad bi bilo“…
Stanite. Udahnite. Osvestite na šta trošite svoju pažnju?
Ako shvatite da ste se upetljali u nešto što vam više šteti nego koristi, postavite sebi još dva pitanja:
Da li mi je ovo važno?
I — mogu li ja ovo da kontrolišem?
Ako je odgovor „ne“ na oba — onda znate. Vreme je da nežno pustite i vratite pažnju na ono što jeste vaše.
Vaša pažnja je moćna.
Ne rasipaj je. Usmeri je. I gledajte kako vam život polako menja boje.
Izvor:
https://www.alysonmstone.com/90-seconds-to-emotional-resilience/