Kako da prestanete da težite odobravanju drugih i ojačate veru u sebe?
Sećam se perioda kada mi je odobravanje drugih bilo gotovo presudno. Svaka odluka, svaki izbor, svaki sledeći korak koji sam pravila zavisio je od toga da li će moje okruženje smatrati da je ispravan. Dok sam razmišljala o ovoj temi i šta bih želela da podelim u ovom blogu, bila sam ubeđena da sam se oslobodila te potrebe – da više ne tražim potvrdu, jer donosim odluke isključivo na osnovu svojih želja i vrednosti.
Ali, nakon nekoliko trenutaka iskrenog preispitivanja, shvatila sam da to nije sasvim tačno. I dalje mi se ponekad provuče pitanje: Šta će drugi misliti?
Da li ste se i vi nekada uhvatili u sličnoj dilemi? Možda ste želeli da iznesete svoje mišljenje na sastanku, ali ste odustali da ne biste zvučali “glupo”. Ili ste više puta menjali i doterivali objavu na društvenim mrežama, tražeći savršen balans između duhovitosti i dopadljivosti. Možda ste pristali na nešto – događaj, odnos, čak i karijeru – ne zato što ste to zaista želeli, već zato što ste duboko u sebi tražili nečije odobravanje.
Možda ste imali sjajnu ideju, ali ste je zadržali za sebe iz straha da će vas ljudi osuđivati ako ne uspete. Ili ste poželeli da promenite posao, ali vas je brinulo kako će vas drugi percipirati – da li će misliti da ste neodgovorni, da sanjarite o nečemu nemogućem?
Zašto toliko težimo tuđem odobravanju?
Prema definiciji, eksterno odobravanje znači da naša vrednost zavisi od mišljenja drugih. Drugim rečima, način na koji sebe doživljavamo nije rezultat našeg unutrašnjeg uverenja, već refleksija tuđih standarda i očekivanja.
Ali da odmah razjasnimo – želja za odobravanjem, potvrđivanjem i prihvatanjem nije loša sama po sebi. Kada su nečija dostignuća priznata od strane drugih, bilo da su akademska, atletska, ili umetnička, to može biti veoma zadovoljavajuće. Kada neko pohvali naš trud ili potvrdi naš uspeh, prirodno je da se osećamo dobro. Zato je sasvim je ljudski želeti da nas drugi cene, da budemo prihvaćeni i da osećamo pripadnost.
Međutim, problem nastaje kada nam spoljašnja potvrda postane glavni vodič kroz život, jer kada sebe vrednujemo samo kroz prizmu tuđih mišljenja, gubimo nešto mnogo vrednije – veru u sebe.
Tada ne pitamo, Da li JA ovo želim? Već, Šta će drugi misliti?
Ne razmišljamo, Da li je ovo u skladu sa mnom? Već, Da li će mi ovo doneti više priznanja i pohvala?
I tako, nesvesno, dajemo moć drugima da određuju koliko vredimo. Svaki kompliment nas podigne, ali svaki nedostatak priznanja ili kritika nas obori.
Prosto, spoljašnja validacija postane primarni izvor samopouzdanja, postajemo zavisni od nje. Možda na trenutak osećamo olakšanje i sreću kada dobijemo odobravanje, ali čim ga nema – vraćamo se nesigurnostima, tražeći sledeći dokaz da smo “dovoljno dobri”.
U poslednjih nekoliko godina, potreba za spoljašnjom potvrdom (eksternom validacijom) dostigla je neviđene razmere. Živimo u vremenu društvenih mreža, u konstantnoj bujici informacija, mišljenja i tuđih uspeha koji nam neprestano defiluju pred očima. U takvom okruženju, lako je osetiti se izgubljeno, nesigurno i nedovoljno vredno.
Društvene mreže su nas izložile neprekidnom prikazu visokih dostignuća i idealizovanih života. Gledamo ljude sa besprekornim tenom, savršenim telima, putovanjima iz snova, karijerama koje deluju nestvarno dobro. Ali ovo nije realnost. To su pažljivo birani trenuci, doterani filterima i perfekcionistički osmišljeni za prikazivanje.
Problem nastaje kada ovu lažno postavljenu sliku postavimo kao normu. Naš mozak ne pravi razliku između stvarnog i idealizovanog prikaza – sve što vidimo utiče na to kako se osećamo u vezi sa sobom. Kada svakodnevno upijamo ove slike savršenstva, nesvesno počinjemo da se pitamo:
Zašto moj život ne izgleda ovako?
Zašto nisam uspešniji, privlačniji, srećniji?
Šta radim pogrešno?
I onda kreće sumnja. Umesto da uživamo u sopstvenim dostignućima, osećamo se neuspešno. Umesto da cenimo ono što imamo, stalno imamo osećaj da nam nešto nedostaje.
A istina? Većina tih “savršenih” života nije onakva kakvom se prikazuje. Svi ljudi imaju nesigurnosti, neuspehe i momente kada se ne osećaju dovoljno dobro. Ali to nećete videti na njihovim profilima.
Ovaj konstantni pritisak da se uporedimo sa drugima može dovesti do osećaja bezvrednosti, nezadovoljstva, niskog samopouzdanja, pa čak i depresije.
Ako se pronalazite u ovim rečima zapitajte se – da li zaista želim da svoju vrednost merim brojem lajkova i tuđim pogledima? Ako je vaš odgovor NE, vreme je da izgradite nešto mnogo autentičnije – unutrašnju sigurnost u sopstvenu vrednost.
Zašto uopšte tražimo potvrdu od drugih?
Još od detinjstva učimo da se vrednost meri spoljašnjim priznanjem. Dobri rezultati donose pohvale, poštovanje pravila donosi nagrade, ugađanje drugima donosi osećaj prihvaćenosti. Kroz godine, nesvesno počinjemo da verujemo da smo dovoljno dobri samo ako to neko drugi potvrdi.
Drugi razlog leži u društvu u kojem živimo – kulturi koja vrednuje postignuća i uspeh iznad svega. Pa tako, od malih nogu učimo da je naša vrednost vezana za ono što postižemo i kako nas drugi doživljavaju. Ovakav način razmišljanja tera nas da neprekidno tražimo validaciju, pa tako uđemo u začarani krug nezadovoljstva u kojem konstanto moramo dokazivati svoju vrednost kroz postignuća i tuđe odobravanje.
Kako odrastamo, ova potreba se ne gubi – samo menja oblik. Umesto zlatnih zvezdica i cvetića u boji i školskih diploma, sada tragamo za:
Oduševljenim reakcijama na naše odluke, komentarima koji potvrđuju da smo “pametni”, “zanimljivi”, “uspešni”, nečijim odobravanjem pre nego što donesemo važnu odluku, brojem lajkova i deljenja na društvenim mrežama, načinom na koji ljudi reaguju kada govorimo, ili neizgovorenim odobravanjem koje jurimo u vezama, prijateljstvima i karijeri.
Ovaj neprekidni ciklus traženja potvrde može biti iscrpljujuć, i na kraju, nezadovoljavajuć, jer kada stalno tražimo potvrdu spolja, mi se u stvari oslanjamo na druge, da odrede našu vrednost i praktično da donose odluke umesto nas.
Dodatni problem je što je ova vrsta potvrde uvek kratkotrajna. Kada je dobijemo, osećamo se dobro – ali čim nestane, vraća se sumnja sa pitanjima:
Jesam li dovoljno dobar?
Jesam li napravio pravi izbor?
Šta ako pogrešim?
Da li bih trebalo da radim ono što rade svi ostali?
Istina je da, ako zavisimo od mišljenja drugih, nikada nećemo zaista biti zadovoljni i ispunjeni, jer pravo ispunjenje dolazi kada naučimo da sebi budemo dovoljni, i kad verujemo u svoju vrednost bez potrebe za spoljašnjom potvrdom.
A nadam se da ćete se složiti da je na kraju dana, kada ostanete sami sa svojim mislima i sumirate protekli dan, najbitnije da ste vi zadovoljni proživljenim danom kao i sa sobom, a to ćete uspeti samo ako ste pravili izbore koji su u sladu sa vama.
Kako da prestanemo da tražimo potvrdu i odobravanje od drugih, i izgradimo nepoljuljanu veru u sebe?
Ova promena se ne dešava preko noći, ali je apsolutno moguća. Sledeći koraci mogu vam pomoći da prekinete potrebu za spoljašnjim odobravanjem i izgradite značajnu veru u sebe.
1. Postavite sebi iskreno pitanje: Gde najviše tražim potvrdu?
Prvi korak ka promeni je postati svestan svojih obrazaca ponašanja. U kojim situacijama se najčešće oslanjate na tuđu potvrdu?
Zapitajte se:
- Da li često odlažem donošenje odluka jer čekam da mi neko drugi potvrdi da radim ispravnu stvar?
- Da li osećam nelagodnost kada uradim nešto što nije u skladu sa očekivanjima drugih?
- Da li se bojim neuspeha zbog posledica po sebe ili zbog toga šta će drugi misliti o meni?
Razmislite o poslednjem putu kada ste nešto želeli da uradite ili promenite – novi posao, promena stila, selidba u drugi grad – ali ste odugovlačili sa odlukom jer ste čekali tuđe odobrenje. Koliko ste vremena izgubili, samo zato što niste verovali sebi dovoljno da možete da donesete odluku samostalno?
Kad priznate sebi da tražite validaciju to je prvi korak ka oslobađanju. Jer kada postanete svesni, možete početi da menjate način razmišljanja kao i samo ponašanje koje je štetno po vas.
Možda niste znali ali neprekidno traženje potvrde može ostaviti duboke posledice. Može izazvati anksioznost jer ste stalno zabrinuti kako vas drugi doživljavaju. Može narušiti vaše samopouzdanje, čineći da se osećate kao da nikada niste dovoljno dobri.
Ali možda najgora posledica od svih je što vas udaljava od vas samih. Umesto da živite život u skladu sa sopstvenim vrednostima i željama, vi trošite previše energije pokušavajući da budete ono što drugi od vas očekuju.
2. Naučite da sami sebi budete potvrda
Odobravanje i validacija drugih nisu loše – ali zašto ih tražiti isključivo spolja, kada možemo da ih pronađemo u sebi?
Umesto da čekate da vam neko kaže:
Uradio/la si sjajan posao.” – recite sebi: “Ponosan/na sam na trud koji sam uložio/la.”
“Tvoj izbor je dobar.” – recite sebi: “Donosim odluke u skladu sa sobom i svojim vrednostima.”
“Divim ti se što si to uradio/la.” – potrudite se da vi prvi prepoznate i vrednujte sopstveni napredak.
Svaki put kada se oslonite na sopstvenu potvrdu umesto na spoljašnje priznanje, postajete sigurniji u sebe. Kada prebacite fokus sa toga šta drugi misle na to kako vidite sebe, počinjete da živite u skladu sa sobom, a ne u ne prestanoj potrazi za aplauzom. Kao što Majli Sajrus kaže u svojoj popularnoj pesmi, Mogu sama sebi da kupim cveće, isto tako u ovom slučaju možete da aplaudirate sami sebi. Prepoznajte i potvrdite svoju vrednost.
3. Prihvatite moguću neprijatnost – ne morate se svima dopasti
Jedan od najizazovnijih delova ove promene je naučiti da ostanete u miru sa sobom čak i kada vas drugi ne razumeju, ne odobravaju vaše izbore ili imaju drugačije mišljenje. I to je u redu.
Doći će trenuci kada se ljudi neće slagati s vama, kada će biti razočarani vašim postupcima ili će vas možda čak i kritikovati. Ali evo ključnog pitanja koje treba sebi da postavite:
Da li ste spremni da ne ispunite tuđa očekivanja – ako to znači da ćete ostati verni sebi?
Zamislite koliko puta ste rekli “da” nečemu što vas nije činilo srećnim, samo da biste izbegli neprijatnost. Možda ste ostali u prijateljstvu koje vam ne prija, prihvatili posao koji vas ne ispunjava ili nastavili sa nekim navikama samo zato što su “društveno prihvatljive”.
Svaki put kada dajete prednost tuđim očekivanjima nad svojim osećajem ispravnosti, vi zapravo izdajete sami sebe. Ali hajde da preokrenemo perspektivu:
Zar nije veća cena koju ćete platiti kad izdate sebe nego kad razočarate nekog drugog?
Zar nije moćnije živeti u skladu sa sobom nego biti zarobljen u tuđim očekivanjima?
Prava sloboda dolazi onda kada prihvatite da je i neprijatnost deo rasta. Kada shvatite da vam tuđa očekivanja ne moraju biti putokaz. I kada odlučite da vam je važnije kako se vi osećate sa svojim izborima nego kako ih drugi doživljavaju.
4. Vežbajte da donosite male odluke bez da tražite mišljenja drugih
Ako ste navikli da stalno tražite potvrdu, nagla promena može delovati zastrašujuće. Zato krenite sa malim koracima jer će oni da izgrade unutrašnju sigurnost u sposobnost donošenja odluka.
Kako da vežbate donošenje odluka bez oslanjanja na tuđe mišljenje:
Kupujte odeću prema svom osećaju: Sledeći put kada budete birali odeću, ne razmišljajte kako će vas drugi videti. Pitanje je: Kako se ja osećam u ovome? Nosite ono što izražava vas.
Birajte sledeću knjigu, seriju ili film isključivo po svom osećaju: Nemojte tražiti preporuke ili ocene — izaberite ono što vas privlači, čak i ako niste sigurni zašto. Pratite svoju radoznalost.
Vežbajte da sami donosite „male“ svakodnevne odluke: Na primer, birajte muziku u kolima bez pitanja da li se svima dopada ili odlučite šta ćete jesti bez razmišljanja šta je „popularno“. Ili kada birate šta da naručite u restoranu, nemojte pitati: „Šta ti uzimaš?“ – već poslušajte sopstveni impuls i odlučite sami.
Odlučite sami kako želite da provedete slobodno vreme: Umesto da čekate predloge od drugih, sami izaberite kako ćete provesti vikend ili slobodno popodne. Da li vam prija šetnja, čitanje knjige, ili odlazak na trening? Pratite svoj osećaj.
Probajte nešto novo bez pitanja da li je „dobra ideja“: Da li ste razmišljali da isprobate novi hobi, kurs ili stil oblačenja? Umesto da tražite mišljenje drugih, isprobajte sami. Možda baš tu otkrijete nešto što vas raduje.
Svaka samostalna odluka, ma koliko delovala beznačajno, jača vašu sigurnost i gradi povezanost sa sobom. Vremenom, primetićete da više verujete svom osećaju bez potrebe za spoljnim odobravanjem, donosite veće odluke sa manje sumnje i kolebanja a vaš unutrašnji glas postaje jači od buke tuđih mišljenja.
Kao dodatnu vežbu za jačanje sigurnosti u donošenju odluka probajte da na kraju dana, zapišite tri odluke koje ste doneli samostalno. Bilo da je to izbor doručka, muzike ili rečenice u mejlu. Nije važno koliko su velike – važno je da su vaše.
Na ovaj način zabeležićete svoje uspehe koji predstavljaju sigurne korake ka veri u sebe. Što više budete vežbali, to će vaša autentičnost postati jača – a potreba za tuđim odobravanjem sve slabija.
5. Podsetite se: Tuđe mišljenje nije apsolutna istina
Oslobađajuće je kad shvatite da mišljenja drugih nisu činjenice. Ona su samo perspektive – oblikovane iskustvima, nesigurnostima i uverenjima onih koji ih izgovaraju. Svako od nas ima filter kroz koji posmatra svet, pa će ljudi iz vašeg okruženja posmatrati vas i vase izbore kroz svoj filter. Neki će voleti vaše izbore, neki neće. I to nije vaš problem. Vi treba da poštujete svoje vrednosti i donosite odluke u skladu sa vašim normama. Jer prosto vaši izbori ne moraju biti univerzalno odobreni da bi bili ispravni za vas.
Zamislite sledeću situaciju: Prijavili ste se za posao iz snova i čujete različite reakcije:
Prijatelj vas podrži: „Bravo, ovo je odličan korak!“
Kolega posumnja: „Mislim da nije pravo vreme za promenu.“
Član porodice se zabrine: „Zar ne bi trebalo da ostaneš na sigurnom?“
Mišljenja. Različita, subjektivna, prolazna. I ko je u pravu? Niko – i svi. Iz njihove perspektive. Njihova mišljenja iako najverovatnije dobronamerna, govore više o njihovim stavovima nego o vašem putu. Ako poslušate njihovo mišljenje vi ćete poslušati njihove strahove i želje koje su projektovali na vas a istovremeno izgubiti vezu sa sobom.
Isto tako, mišljenja o vašem karakteru će se razlikovati. Neki ljudi će videti vaše samopouzdanje kao snagu, dok drugi to mogu shvatiti kao aroganciju. Možda ćete biti pohvaljeni za svoju ljubaznost od strane jedne osobe, a ipak viđeni kao suviše mekani od strane druge. Ovaj kontrast se javlja zato što su mišljenja oblikovana ličnim iskustvima, predrasudama i vrednostima.
Kada vas neko etiketira – bilo pozitivno ili negativno – otkriva više o svojoj perspektivi nego o tome ko ste zaista. Osoba koja se divi asertivnosti može slaviti vašu hrabrost, dok neko ko se plaši konfrontacije može da vas označi kao agresivan.
To je razlog zašto zasnivanje sopstvene vrednosti na spoljnim mišljenjima je gubitnička igra – jer su ta mišljenja fluidna, subjektivna i nedosledna. Ono što je zaista važno je kako vidite sebe. Da li delujete u skladu sa svojim vrednostima? Da li ste ponosni na to kako se pojavljujete u svetu?
Vaše okruženje će uvek biti prepuno mišljenja – ali najvažnije je ono koje se nalazi unutar vas. Zato, počnite da slušate sebe. Jer ko bolje zna da izabere šta je ispravno za vas – od vas samih.
Zaključak
Odvojite trenutak i razmislite o tome koliko vam je važna spoljašna validacija. Postoje li možda oblasti u vašem životu gde se previše oslanjate na odobravanje drugih? Da li donosite odluke u skladu sa sobom ili čekate potvrdu drugih da biste osećali sigurnost u vaš izbor?
Zapamtite, cilj nije potpuno eliminisati potrebu za spoljašnjom validacijom – jer je potpuno prirodno da cenimo mišljenja i podršku drugih. Cilj je pronaći ravnotežu u kojoj je naša unutrašnja potvrda uvek na prvom mestu jer iako cenite podršku i mišljenja drugih ne zavisite od njih. Vašu vrednost određujete vi.
Neću da vam kažem da je lako. Osloboditi se potrebe za tuđim odobravanjem je proces – zahteva vreme, svest i vežbu. Ali svaki put kada odlučite da verujete sebi – kada donesete odluku zasnovanu na tome šta vi osećate, a ne na tome kako da sa istom impresionirate druge – vraćate sebi deo izgubljene moći – moći izbora.
Zato, sledeći put kada uhvatite sebe kako čekate nečije odobrenje, za izbor koji vi treba da napravite, zastanite i zapitajte se:
“Kada niko ne bi mogao da mi potvrdi da je ovo dobar izbor, da li bih ga i dalje napravio/la?” Šta ja osećam da je ispravno?
A zatim, dozvolite sebi da sledite ono što osećate da je pravo za vas.
Jer, na kraju krajeva, najznačajnija potvrda, ona koja najviše vredi – jeste ona koju VI dajete sebi. Razmislite o tome.
Izvori: