19th Ave New York, NY 95822, USA
minijatura pronadjisebe

Kako da tvoja komforna zona ne bude tvoj kavez: Otključaj vrata i iskorači

Postoje dani kada stvarno deluje da je sve na svom mestu. Znate ono probudili ste se na vreme, vaša glava nije eksplodirala posle 37 notifikacija a tek je osam ujutru, čak je bilo i uparenih čarapa u fioci. Znate šta vam je za ručak i kojim putem ćete do posla i nazad. Jednom rečju stabilnost, red, mir (dobro, tri reči, ali deluju kao jedna). 

Sve je pod kontrolom, nema iznenađenja, ali — iskreno — nema ni neke vatre.

Dođe taj period kod svakog od nas kada u životu ova kombinacija reči počne da ima čudan, pomalo gorak ukus. Nije to tuga. Nije ni dosada. Više kao da gledate seriju koju ste započeli po preporuci. Već ste pogledali tri sezone, ali vam ne drži pažnju i više vas ni ne zanima šta se trenutno dešava, već kako će se završiti — da li će oni “ostati zajedno i srećni do kraja života”. Trenutno nemate ništa bolje, pa eto da pogledate do kraja.

Zamislite sledeću scenu: Budite se i već unapred znate svaki sledeći korak dana. Rutina vas prati kao verno kuče koje zna put kući. Kafa. Mejlovi. Sastanci. Kupovina. Večera. Serija. Spavanje. Sve je… poznato. Uigrano. Bez greške. I u pozadini, tiho, ali uporno — kao lokomotiva u daljini koju još ne vidite, ali je čujete — počne da šuška ona misao:

Nešto nedostaje. 

U početku je ta misao jedva čujna. Pojavi se dok radite nešto sasvim obično. Gledate kroz prozor, peglate majicu koju ionako niko neće videti, brišete sto posle večere… a vas na trenutak preplavi osećaj sa pitanjem:

Gde sam ja u svemu ovome?

Niste nezadovoljni. Još uvek sve “štima”. Ali kao da polako prestajete da se pojavljujete u sopstvenom životu.

Kao da ste, između svih obaveza, planova — i da, udobnosti — negde usput zaboravili na sebe. Na ono što vas pokreće. Na ono što vas raduje. Pa i ono što vas pomalo žulja, a pravite se da ne primećujete.

I tu dolazimo do zlatne zone — komforne, naravno. U njoj je sve taman. U njoj je toplo, poznato, čak je i osvetljenje idealno pa vam je ten savršen, boja kose kao na onoj slici sa Instgrama (što čuvate u telefonu da pokažete frizeru). 

Znate svaki ugao, svaki “ovako je lakše”, svaki tepih pod koji ste gurnuli po koji san.

Ali upravo tu je paradoks: što je udobnije, to manje primećujete da se više ni ne pomerate. Ne zato što ste lenji — nego zato što ste dugo ovde zatvoreni pa ne znate kako i kuda.

A složićete se — ako sedite dovoljno dugo, čak i najmekši jastuk postane okov.

Ne znam za vas ali mene niko nije upozorio da se i sa komfor zonom može predozirati. Nema etikete „koristiti povremeno“. A trebalo bi.

Jer komfor nije problem. Komfor je divna stvar. Ali kad ga počnemo braniti kao da nam od njega zavisi naš život, a zapravo je prestao da nas “puni” — onda on više nije zona udobnosti. Onda je mali, skučen ali lepo namešten, kavez. I pri tom zaključan.

Komfor zona je lepa — dok ne postane premala

Nekad ne shvatite odmah da je ono što je nekada bilo utočište, počelo da vas ograničava. I dok ste vi rasli prostor oko vas nije.

Ali kako to uopšte prepoznati?

Ne postoji notifikacija na telefonu koja nas obavesti: “Čestitamo, prevazišli ste trenutni životni format. Molimo Vas da pređete na sledeći nivo.”

Da postoji, svet bi bio pun ljudi koji radosno izlaze iz svojih starih obrazaca. Umesto toga, najčešće dobijemo… zatezanje. Nemir. Blagu zasićenost stvarima koje su nam do juče bile sasvim dovoljne.

Uglavnom su u početku znakovi suptilni, ali uporni:

– Počnete da zavidite ljudima koji imaju hrabrost da krenu iz početka, ne zato što im zavidite na uspehu, već na radosti u njihovom glasu koju i vi u dubini duše želite.

– Sve češće kažete “nije loše ni ovako” — a osećate neiskrenost u svom glasu.

– Postajete preosetljivi na tuđe mišljenje, jer ni sami više niste sigurni šta osećate po pitanju svoje stagnacije.

– I najvažnije: često se pitate “Zar je ovo… to?”

Kada ovi znakovi postanu jači i prepoznate da Vam više nije dobro u sopstvenoj komfor zoni, ne ignorišite to. Nemojte menjati raspored jastuka na kauču i govoriti sebi da je to promena koja vam je potrebna. 

I ne kupujte još jednu sveću ovaj put sa mirisom lavande u nadi da ćete tako rešiti životnu dilemu između “želim promenu” i “kako je udobno na ovom kauču”. 

Ako ostajete tu gde jeste — iako znate da nešto nije u redu — to stanje se neće samo od sebe promeniti. Štaviše, može početi da Vas tiho vuče unazad.

Zvuči dramatično, ali zapravo ima vrlo konkretno objašnjenje.

Dr. Lara Boyd, neuro-naučnik sa Univerziteta Britanske Kolumbije, objašnjava da apsolutno sve što radite — i ono što ne radite — menja način na koji vaš nervni sistem funkcioniše. Doslovno. Svako iskustvo, svaka odluka, svaka navika… ostavlja trag.

Ali ako mu ne nudite ništa novo, on to ne tumači kao “mir i tišinu”, već kao znak da može da ugasi svetla i zatvori radionicu. Jer, eto, “ovde se više ništa ne dešava.”

Zato vaša zona udobnosti prestaje da bude udobna kao što je bila, i nije više mekani vazdušasti oblak, već dušek ispod kojeg su se niotkuda pojavile bodlje i koliko god pokušavate da se namestite ni jedan položaj vam ne odgovara. 

Ali to ne treba da nas čudi jer stagnacija nije pasivno stanje. Ona je aktivan proces koji, ako ga dovoljno dugo ignorišete, zna da postane — navika. A navike, znamo, umeju da se zalepe za vas jače nego najudobnija pidžama.

Nema stajanja u mestu — to prvo oseti telo, zatim um, a sa vremenom i duša

Ponekad svesno odlučimo da malo zastanemo. Da napravimo pauzu, stabilizujemo se, uhvatimo vazduh i ostanemo tu gde jesmo dok ne smislimo sledeći korak. I neko vreme to zaista deluje kao dobra ideja. Prijatno je. Predvidivo. Naizgled neutralno.

I jeste dobra ideja — dok pauza ne počne da liči na godišnji odmor bez datuma povratka.

Jer nijedan deo nas ne funkcioniše na principu održavanja statusa quo. Ako ne ulažemo, ne ostajemo isti. Polako, gotovo neprimetno — slabimo.

Ne govorimo ovde o ambiciji, ni o potrebi da stalno “radimo na sebi”. Ovo je pitanje osnovne životne dinamike.

Kao kada prestanete da se vežbate. Mišići ne ostaju isti — gube snagu. Ne odjednom, ne uočljivo, ali primetite to u malim stvarima: kada nešto što je nekad bilo lako postane napor.

Isto je sa umom. Ljudi često kažu da im je pamćenje oslabilo sa godinama, ali neurolozi će reći: nije stvar samo u vašim godinama, već u tome što mozak više ne koristite kao pre. Ne pamtite, ne povezujete, ne istražujete — i mozak, kao da kaže: “Ako me ne zoveš, neću da smetam.”

Isto važi i za veštine, ideje, radoznalost, unutrašnju iskru. Ako ih ne aktivirate, ne ostaju iste. Počinju da blede. Ne jer više nisu vredne — već nemaju priliku da vas podsete na to.

To ne znači da svaki dan mora biti prepun izazova. Ali ako nijedan više nije — to mnogo govori.

Zato kada ostajete u komfornoj zoni misleći da tako “ne talasate” u mirnoj luci, vi zaboravljate da brod nije ni napravljen da usidren stoji zauvek, već da plovi.

Ali dobra je vest da to možete promeniti čim odlučite da se pokrenete. 

Ne morate povući revolucioni potez uz dramatičnu najavu životnog preokreta na temu: “Dajem otkaz i selim se u Toskanu. Otvaram radionicu za izradu sapuna i svoj @NovaJa—”Instagram profil.”

Dovoljno je da malo pomerite granice. Da u svoj dan unesete nešto što vas izaziva, stimuliše, otvara. Nešto što Vas pokrene da se pitate, reagujete, osetite. Da kažete “da” nečemu što vas istovremeno i plaši i uzbuđuje. 

Ne mora biti veliko. Ali je poželjno da bude novo. Nešto zbog čega ćete da se osetite živo. Zbog čega će vaše srce da se raduje.

Pa zašto da ne, nešto zbog čega ćete da zastanete i kažete: “E, ovo nisam očekivao/la od sebe danas.”

Kako da nežno, ali odlučno, izađete iz te zone — u pravcu života koji vam više liči

Ne traži se od vas da odmah postanete verzija sebe koja ustaje u pet, trči deset kilometara i meditira uz tibetanske činije. Ne. Prvi korak je daleko jednostavniji — ali zato i mnogo važniji: da priznate sebi da ste spremni za nešto drugačije.

Nešto što je više po meri vaše duše, a manje po meri tuđih očekivanja.

Evo nekoliko nežnih, ali efektnih načina da se pokrenete — bez drame, ali sa namerom:

1. Ne menjajte život iz korena — pomerite jedan ugao.

Ne morate dati otkaz, promeniti kontinent ni ofarbati kosu u ljubičasto (osim ako baš želite). Dovoljno je da uradite nešto što niste radili pre: odete na radionicu, započnete razgovor koji odlažete, probate nešto što vam istovremeno budi nesigurnost ali i privlači. 

2. Posmatrajte šta vas budi.

Šta vas natera da se uspravite u stolici dok pričate? O čemu biste mogli satima? Gde zaboravite na vreme? To su tragovi. Pratite ih. To su vrata na koja vaš sledeći korak želi da uđe.

3. Dajte sebi dozvolu da ne znate sve unapred.

Ne mora odmah da vam bude jasno kako će sve izgledati. Ne morate imati mapu puta do penzije niti prezentaciju u PowerPointu. Dovoljno je da se pripremite za sledeći metar puta. Jer kada izađete iz komforne zone, nećete imati GPS — ali imate urođen detektor koji reaguje na živost, radoznalost, blagu tremu i onu iskru zbog koje ste sigurni da ste tu gde treba.

4. Napravite mesto za sebe u svom danu.

Ako trenutno nemate prostor da menjate okolnosti, počnite da menjate mikro trenutke. Ugasite telefon dok pijete kafu. Pustite muziku dok radite nešto rutinsko. Izdvojite pola sata nedeljno da radite nešto što nema nikakav cilj osim da vas raduje. 

Ako ste u sebi već izgovorili: „Želim nešto što sada više liči na mene“, onda je to već dovoljan znak da je vreme za pokret. Budite ljubazni i izađite iz komfor zone. Skupite hrabrost da dignete sidro, zatalasajte svoju svakodnevicu i otplovite u nove avanture. 

I ubuduće svratite kad vam je potrebno— kad vam zatreba predah, šolja čaja i poznat prekrivač, ali se ne zadržavajte jer nije ona dobra opcija za duge veze. 

Zaključak:

Komforna zona, sama po sebi, nije loša. Ona je nužna faza, predah, prostor u kojem se regenerišemo. Ali njena svrha nije da ostanemo zauvek u njoj, već da iz nje izađemo osnaženi za nešto novo. 

Da nam dani ne prolaze govoreći “ma pusti, samo da prođe još ova nedelja” — jer tako ne živite već preživljavate već da se svakog dana bar malo protegnemo van granica u koje smo se udobno smestili. Ne ekstremne promene koje nas plaše, već kontinuiran rast sa malim koracima. Oni rade ono fino podešavanje kursa koje nas ne zastrašuje već nas nežno preusmerava ka životu koji odražava ko smo mi danas.

Ali za početak, hajde da pobedimo strah od iskoraka. Pronađite ključ od vašeg kaveza. Tamo je u unutrašnjem džepu onog crnog sakoa što ste poslednji put obukli pre tri godine kada ste otišli na Salsu.

Otključajte vrata. Zatim, izaberite: jedna nova odluka, jedan razgovor koji izbegavate, jedno „da“ koje Vas malo plaši – i već ste iskoračili.

 

Izvori:

https://www.instagram.com/reel/DKJYqSNPh81/?igsh=Ym13a2ZsaWI2aWlo

https://www.bing.com/videos/riverview/relatedvideo?q=our+brain%27s+is+activity-dependent+Dr.+Lara+Boyd&mid=5908B6ECA70A1A86CCE95908B6ECA70A1A86CCE9&FORM=VIRE

guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments