Reakcija ili odgovor: razlika koja menja sve
Nekad stvarno pomislim da bi život bio lakši da uz njega dobijemo kratko uputstvo. Ne mora to biti priručnik od trista strana (mada bi mi značio), ali bar jednostavne smernice: kada bi bilo bolje da prećutimo, a kada da zauzmemo stav i progovorimo. Kada nam je zaista teško, a kada smo samo umorni, gladni ili nenaspavani.
Dugo sam verovala da je život zapravo zbir onoga što postignemo. Koliko se trudimo, koliko planiramo, koliko znamo da prepoznamo dobre prilike i ljude. I dan-danas mislim da trud nije besmislen ali više ne verujem da sve zavisi od njega.
Jer, koliko god da računaš, planiraš i slažeš kockice — život ima običaj da ti pokuca na vrata sa:
“Zdravo, samo da znaš, imamo malu izmenu plana.”
Ne jednom godišnje, već jednom nedeljno, i to kad nam je dobar period.
I ono što nas najčešće izbaci iz ravnoteže nije situacija sama po sebi već način na koji istu protumačimo. Momenat kada biramo da li će ta priča biti drama, komedija ili samo jedno sasvim obično poglavlje koje nas ne definiše.
Zato se sve češće vraćam rečenici koju je sa nama podelio Charles Swindoll američki pastor, autor i radio propovednik, a koju danas razumem bolje nego ikada:
Život je 10% ono što nam se desi i 90% kako na to odgovorimo.
To ne znači da treba da budemo savršeno staloženi ili večito optimisti. Ne znači ni da ćemo svaki put imati pravi odgovor. Ali znači da u svakoj situaciji postoji proctor/odstupnica koja nam omogućava da odlučimo da li ćemo reagovati po starom, ili ćemo pokušati drugačije
A ta odluka, više nego bilo šta spolja, oblikuje naš dan, naš odnos prema sebi — pa i ceo naš život.
Šta je tih 10% — realnih okolnosti
U svakodnevnom životu postoje trenuci koje ne biramo, ne izazivamo i ne možemo da izbegnemo. Ljudi odu bez najave i bez objašnjenja. Stignu zdravstveni rezultati koji promene način na koji gledamo sutrašnji dan, naredni mesec, pa čak i godinu. Projekti koje smo gradili sa strašću jednostavno propadnu. Telefonski poziv preokrene dan, a ponekad i ceo život.
I najčešće se sve to dešava upravo kad pomislimo da smo napokon malo sigurni. Kad se opustimo a život kaže: “A sada – nešto potpuno drugačije.”
To su trenuci kada ne možemo da pritisnemo pauzu. Ne pitaju nas da li imamo snage, prostora, hrabrosti. Oni samo uđu – kao nenajavljeni gosti – i ne objave tačno vreme odlaska.
I sasvim je u redu da nas takvi trenuci slome. Da budemo zbunjeni, uplašeni, iscrpljeni. Da se povučemo u sebe, da poželimo da prespavamo stvarnost i probudimo se u nekoj verziji života u kojoj se to „nešto“ već završilo.
To su onih 10% života koji ne zavise od nas. Neočekivani, ponekad nepravedni. Situacije koje su se dogodile bez našeg pristanka, mimo plana, bez upozorenja.
Ali to nije cela priča. To je samo početak.
Jer ono što sledi nakon tog prvog udara — ono što se formira u nama dok pokušavamo da shvatimo, da se saberemo, da pronađemo oslonac i sebi objasnimo šta se upravo desilo — to je prostor koji zaista oblikuje naš dalji korak.
U tom unutrašnjem prostoru, između onoga što nam se dogodilo i onoga kako ćemo to obraditi, rađa se smisao.
I upravo tu počinju onih 90% koji prave razliku.
90% — Naša interpretacija priče
E, tu već ulazimo na teren koji je potpuno naš. I najčešće — krajnje nesvestan. Jer mnogi dani nam ne izmaknu iz ruku zato što su zaista teški, već zato što ih mi, u sopstvenoj glavi, dodatno zakomplikujemo. U nekom trenutku prestanemo da živimo stvarnost — i počnemo da režiramo našu verziju u kojoj igramo sve uloge: i glavnog glumca, i naratora, i onog momka što menja scenografiju.
Neko nam kaže nešto neutralno, čak i blago. Jedna rečenica, bez tona, bez pokreta obrve. A mi? Mi to začinimo, povežemo sa pet prošlih situacija, dodamo još dve koje nisu imale veze sa tim… i dobijemo čitav film. I to poduži.
U njemu smo razočarani, ranjeni, neshvaćeni. A sagovornik? Nema pojma da je postao glavni negativac u našem mentalnom scenariju.
I ne radimo to zato što volimo da patimo. Radimo jer naš mozak traži smisao. Traži obrasce. Traži poznato. Ako mu nešto nije sasvim jasno, ako naša verzija ima “rupe” — on će ih sam popuniti. Najčešće prošlim iskustvima. I onda više ne reagujemo na sadašnji trenutak, već na njegovu projekciju.
Dodamo ton tamo gde ga nije bilo. Zamišljamo nameru tamo gde je bila nespretnost. I uz sve to — zaboravimo da nismo obavezni da poverujemo svemu što pomislimo.
Ta unutrašnja obrada, može biti razlika između dana koji nas iscrpi i dana koji nas “ispuni.” Zato se, u trenucima kada dan počne da klizi u melodramu, vredi zaustaviti i zapitati:
Da li sam danas zaista živela dan koji mi se dogodio? Ili sam izrežirala dramu o njemu?
Jedna situacija — dva odgovora
Zamislite ovu situaciju:
Iako ste sinoć isplanirali da danas ustanete ranije, prespavali ste alarm i sada kasnite. Prva misao vam je: “Pa zar baš danas kad imam važan sastanak.”
U žurbi, dok pokušavate da uhvatite ritam jutra, shvatate da nemate vremena ni za doručak. Ubeđujete sebe da ćete pojesti nešto usput, mada znate da verovatno nećete. Pogled u ogledalo — sve deluje koliko-toliko u redu… dok ne primetite fleku. Na rukavu. Na jedinoj ispeglanoj košulji. I to ne bilo kojoj — to je ona „za sreću“, tvoja amajlija za ozbiljne situacije.
„Da li ovaj dan može gore da počne?“, pitate se dok u glavi već kreće film: šef te čeka, biće razočaran, ti si neprofesionalna, nikad nećeš napredovati… i tako dalje, i tako dalje.
U tom trenutku vi imate izbor:
Opcija A: Ulazite u “mini haos režim”.
Dok tražite zamenu za košulju, saplićete se o kabl punjača, nešto lupi, nešto padne, osećate kako vam raste nervoza i u glavi se već piše kritički osvrt na ceo tvoj život. Krivite sebe, vremensku prognozu, zvezde. Konačno izlazite iz stana — zadihani, sa osećajem da vas dan sabotira. I taman kad pomislite da ste “preživeli” jutro — auto neće da upali. Jer, naravno akumulator se istrošio. Scenario za koji ste potpuno sigurni da “samo vama može da se desi.”
Uz psovku, pozivate taksi, stižete na posao u znoju i tenziji, iznervirani, a već na vratima vas dočeka pogled koleginice koji tumačite kao: „Naravno da kasniš.“ Vaše raspoloženje tone, dan se dalje odmotava u istom tonu.
Ne znaš šta više boli: situacija — ili vaša unutrašnja naracija koja ponavlja: „Opet si zakazao/la.“
Opcija B: Birate „rešenje režim“.
Pogledate fleku, iznervirate se, naravno — realno, ko ne bi, ali vi samo uzdahnete svesni da drama neće pomoći i prebacite se u “rešenje mod”. Zavrnete rukave, baš kao da ste tako hteli — da budete „casual chic“, jer srećnu amajliju na bitan dan ne ostavljate kući.
Pišete poruku da ćete kasniti pet minuta, sa sve alibijem o gužvi u saobraćaju, i odlučite pošto nemate vremena za šminkanje da pozovete taksi i to obavite u vožnji do posla (nesvesno izbegnete jedno neprijatno iznenađenje—akumulator—ali to sad nije ni važno).
Dok zatvarate vrata, već ste malo lakši. Pomislite: „Nije krenulo sjajno. Ali dan nije propao. Ja još uvek biram kako će dalje da se odvija.“
I to je razlika.
U obe verzije dogodilo se isto: alarm nije zazvonio, fleka je tu, auto ne radi.
To su vaših 10% — okolnosti koje ne birate.
Ali kako ste reagovali na njih — to je vaših 90%. Vaš prostor za izbor. Vaša moć da usmerite dan, da oblikujete sopstveni doživljaj.
U prvoj verziji — dan vam je bio uništen do 9:15.
U drugoj — dan još ima šansu. Počinje uz malu digresiju, ali se ne pretvara u tragediju iz tri čina.
Jer na kraju krajeva — dan vam ne pokvari ono što ti se dogodi, već vaša reakcija.
Reakcija ili odgovor — u čemu je razlika i zašto je važna
Nije lako ostati sabran kada dan krene pogrešnim smerom. Kada neko kaže nešto što nas pogodi, kada se planovi sruše, kada emocije naglo narastu i počnu da nas nose kao talas. U tim trenucima ono što prirodno sledi je reakcija — brza, sirova, instinktivna. Jer dolazi iz automatizma. Ona ne pita za mišljenje, ne proverava činjenice, ne razmatra širu sliku. Samo se dogodi.
I uglavnom dolazi iz onog mesta u nama koje je umorno, ranjeno ili jednostavno zatečeno. To mesto nije nužno pogrešno ni loše — ali nije promišljeno. I ono što nas najčešće zaboli nije samo situacija, već to što prepoznamo da nismo bili verzija sebe kakvu bismo voleli da budemo. Kasnije nas to „jede“ iznutra: „Zašto sam baš tako reagovala?“
Odgovor na događaj, sa druge strane, dolazi iz jednog drugačijeg prostora. Onog u kojem postoji pauza. Dovoljno duga da udahnemo i ne pitamo se „Kako da uzvratim?“ već „Kako da odgovorim na situaciju a da odgovor bude u skladu sa mnom?“
Međutim problem je što naš mozak ne voli da ulaže dodatnu energiju. Kada je pod stresom, ide najbržim mogućim putem — putem navike. A navika često znači: reaguj odmah, zaštiti se, uzvrati. I to je okej. Svi imamo te trenutke.
Kako da vežbate odgovor umesto reakcije
Jedna od korisnih vežbi koja vam može pomoći da izbegnete impulsivnu reakciju nosi akronim STOP — i ne, nije magično rešenje, ali jeste jedna od onih malih praksi koja može da nas nauči kako da reagujemo u izazovnim situacijama.
Ova tehnika je kratka, moćna a ujedno veoma jednostavna da je možete primeniti dok stojite u redu, u sred svađe, dok čekate kafu, ili u trenutku kad osećate kako vas preplavljuje stres. STOP vas ne uči kako da “pobedite emocije”, već kako da se povežete sa sobom pre nego što vas one povedu za ruku u nepoznatom pravcu.
Možete je koristiti:
- Kad se osećate preplavljeno ili iscrpljeno
- Pred donošenje važne odluke
- Tokom konflikta ili neprijatnog razgovora
- Kad primetite da ste upali u stare obrasce
- Ili jednostavno — kao mini rutinu za sebe, nekoliko puta dnevno
S – Stani
Zvuči jednostavno, ali ovo je ključni korak. U trenutku kada primetite da emocije rastu — zastanite. Fizički stanite. Odložite telefon. Prekinite rečenicu na pola. Zaustavite pokret.
Nema potrebe da odmah reagujete, branite se ili objasnite. Samo pauzirajte. Taj kratak predah je prva pukotina u autopilotu — trenutak kada stopirate impulsivnu reakciju.
T – Tri svesna daha
Udahnite duboko. Još jednom. I još jednom. Samo to. Disanje je najbrži način da vratite telo u sadašnji trenutak. Mozak možda još jurca, ali telo razume poruku: „Nismo u opasnosti. Možemo da zastanemo.“
Ako vam prija, možete u sebi reći: „Udišem… izdišem…“ Taj jednostavan ritam vraća fokus tamo gde treba — ovde i sada.
O – Osmotri šta se dešava
Ovde ne analizirate, ne sudite, ne tražite „zašto“. Samo primećujete:
– Misli – Setite se da misli nisu činjenice. Porazgovaraj sa sobom: Zašto je ova situacija bila okidač? Šta me zapravo pogađa? Nekad odgovor iznenadi — jer emocije često nose teret prošlosti.
– Emocije – Da li je ovo ljutnja? Tuga? Sram? Strah? Samo imenujte emociju. Nema potrebe da je objašnjavate. Kad emociji daš ime, oduzmeš joj snagu da te dalje vodi. Tada prestaje da bude nepoznati pritisak i postaje nešto što možeš da “obradiš.”
– Telo – Gde osećate napetost? Stegnuto grlo, težina u grudima, knedla u stomaku? Telo zna pre nego što misli shvate.
Ova mala „inventura“ ne mora trajati dugo. Poenta nije da rešite, već da osvestite — bez drame, bez presude.
P – Pređite na odgovor (sa namerom)
Tek sada birate kako ćete dalje. I imate opcije koje pre pauze niste mogli da vidite.
Iz ovog prostora prisutnosti, odlučujete kako ćete odgovoriti. Možda se i dalje ne osećate savršeno smireno, ali imate dovoljno prostora da ne reagujete automatski. I to menja sve. Izbor koji napravite sada više liči na vas. Više liči na vaše vrednosti. Više liči na osobu kakva želite da budeš.
Možda je to odluka da ne odgovorite odmah na poruku koja vas je izbacila iz takta. Možda je izbor da nastavite razgovor drugačijim tonom. Ili da ne nastavite. A možda je samo odluka da prvo pojedete nešto — jer ste, iskreno, samo gladni.
Kako da STOP postane deo vaše svakodnevice?
STOP je vežba koja se jača sa praksom. Što je češće vežbate kad je mirno — to će vam biti dostupnija kad postane napeto.
Predlozi za svakodnevnu STOP rutinu:
1. Tokom svakodnevnih situacija – Dok prelaziš iz jedne aktivnosti u drugu — kada sedaš u auto, ulaziš u kuću, zatvaraš laptop ili ideš iz jedne prostorije u drugu.
2. Postavite podsetnike – Na telefonu, satu ili ogledalu. Jednostavno: „STOP i udahni.“
3. Vežbajte kad su stvari male – Ne čekajte veliku dramu. Počnite sa manjim stvarima — kad vam smeta buka, kad neko kasni.
4. Učite decu STOP vežbi – Deca od 4 godine već razumeju: stani, udahni, reci kako se osećaš. To im pomaže više nego što mislite.
Zaključak
Ne morate postati verzija sebe koja u svakoj situaciji reaguje sa mudrošću Dalaj Lame. I niko ne očekuje da spokojno sedite dok vas preplavljuje talas emocija, a vi pokušavate da se utešite rečenicama poput: „Ma sve je to život.“
Vežbanje odgovora umesto automatske reakcije nije lako. I neće svaki put biti uspešno. Nekad ćemo viknuti. Nekad ćemo poslati poruku koju ćemo kasnije poželeti da nismo. Nekad ćemo od jedne rečenice napraviti ceo film — sa uvodom, zapletom i muzičkom podlogom. I to je u redu, jer nismo isprogramirane mašine koje funkcionišu na dugme. Bitno je da to nije jedina verzija koju živimo.
Jer svaki put kada napravimo mali prostor — između misli i odgovora, između osećanja i reakcije, mi ustvari dajemo sebi dozvolu da ne znamo, da nemamo odgovor odmah, ali iskoristimo to vreme da promislimo. Umesto automatskog mi jačamo odgovor na situaciju koja postaje naša svesna i u miru donešena odluka.
To je onaj momenat kada prestaneš da veruješ svemu što tvoj mozak šapuće pod stresom. Kada zastaneš i postaviš sebi pitanje: Da li ovu situaciju mogu da vidim na drugi način?
Zato kad uspeš da odgovoriš umesto da reaguješ, makar i jednom u danu — čestitaj sebi. Jer imati tu vrstu unutrašnje snage nije sitnica. To je oslonac. I polako, korak po korak — to postaje novi način na koji živiš svoj dan.
Izvori: